Zakon o zaštiti životinja - Primjer dobre prakse "Sretne koke"

Hrvatski uzgajivači nesilica, prisiljeni Zakonom o zaštiti životinja i Pravilnikom o kakvoći jaja prihvaćenim ulaskom u Europsku uniju, pristali su na poboljšanje uvjeta za život kokoši u uzgoju kako bi njihova jaja bila što kvalitetnija. Sve one farme i proizvođači koji taj zakon ne primjenjuju, automatski postaju nelegalni, nekonkurentni te na tržištu potpuno marginalizirani. Činjenica jest da Europska unija aktivno radi na tome da su kvalitetna jaja, odnosno kvalitetna hrana jednako dostupni svim njezinim stanovnicima, no pitanje koje mori kako javnost, tako i struku uvijek je jednako: Gdje se nalazi granica između ulaganja u kvalitetnu hranu te promoviranja jaja koja su "eko" podrijetla? Uostalom, kako uistinu znati koja su jaja sretnih koka u punome smislu toga izraza?

Kokoši koje su uzgojene u slobodnom uzgoju gotovo se u svim zapadnim kulturama smatraju sretnima, dok su jaja proizvedena na taj način neupitne prirodne kvalitete. Prema klasičnoj definiciji jaja sretnih koka, koke same biraju što će jesti, u prostoru imaju tu mogućnost kretati se slobodno te nipošto nisu ograničene kavezom, niti dolaze u doticaj s kemijskim svojstvima. 

Prema većini javno dostupnih podataka, jaja ''sretnih'' koka imaju mnogo veću masu, mnogo više pigmenta, nešto deblju ljusku, bogatiji sastav na svim razinama, no ipak, mnogi su se nutricionisti složili – razlika u količini kolesterola između ovih jaja i jaja iz industrijskog uzgoja jednostavno ne postoji. Ono što je sigurno jest kako kokoši iz slobodnog uzgoja rjeđe nesu, upravo zato što nesu prirodnim putem.

Neosporivo jest kako uistinu ne treba ''trošiti'' misli na činjenicu kako jaja iz slobodnog uzgoja i jaja kokoši uzgojenih u masovnim kavezima ili kokošinjcima ne mogu biti jednaka. Problemi nastaju onda kada jaja iz masovne proizvodnje zadobiju epitet ''eko'' ili ''prirodan'', dok u suštini to nipošto nisu. Koja su jaja domaća, koja su jaja sretnih koka ili koja su jaja sretna, prosječan potrošač ne može sa sigurnošću znati, što neizbježno stvara sumnju kupaca prema ovim proizvodima. Prema članku 22. gore spomenutog pravilnika, na pakiranju jaja definirane su oznake načina uzgoja peradi koje se na njemu moraju nalaziti, odnosno: ''Podatak o načinu uzgoja peradi koji se nalazi na pakiranju jaja sastoji se ovisno o načinu držanja peradi, od riječi i brojeva:
– »0 – jaja iz ekološkog uzgoja«;
– »1 – jaja iz slobodnog uzgoja«;
– »2 – jaja iz štalskog (podnog) uzgoja«;
– »3 – jaja iz kaveznog (baterijskog) uzgoja«.''

Prema članku 17. istoga pravilnika, velika i mala pakiranja moraju imati jasno čitljive sljedeće podatke:

– naziv i adresu tvrtke te trgovački znak tvrtke koja je pakirala jaja ili ih je dala pakirati,
– broj ovlaštenoga pakirnog centra, odnosno proizvođača,
– klasu i težinski razred. Jaja »A« klase mogu se označiti slovom »A« odnosno slovom »A« zajedno s riječju »svježa«,
– broj jaja u pakiranju,
– podatak o minimalnom roku trajanja sukladno članku 18. ovoga Pravilnika,
– pojedinosti vezane uz hlađenje, način čuvanja.

No ipak, vrlo je zanimljivo kako prema istome članku ovoga Pravilnika, velika i mala pakiranja mogu imati sljedeće podatke kojih se mnogi proizvođači ipak pravilno ne pridržavaju.

– prodajna cijena,
– posebni uvjeti skladištenja,
– datum pakiranja,
– preporučeni datum prodaje,
– datum nesenja jaja,
– podatak o načinu hranjenja kokoši nesilica,
– način uzgoja peradi,
– oznaka podrijetla jaja,
– broj maloprodajnog mjesta i/ili skladišni kontrolni broj,
– slogane za unaprjeđenje prodaje, koji ne smiju obmanuti kupca,
– koji će omogućiti kupcu dodatne informacije.

Možemo zaključiti kako proizvođači svoja jaja predstavljaju kao jaja iz slobodnog uzgoja, međutim, oznaka propisana za takvu vrstu uzgoju nedostaje na ambalaži.

U razgovoru s Draženom Curilom, izvršnim direktorom Lunete d.o.o., saznali smo koji su razlozi potaknuli ovoga mladog ekonomista na pokretanje najmodernije farme slobodnog uzgoja nesilica u Hrvatskoj. Jaja su na ovoj farmi označena oznakom 2 što znači da su proizvedena u uzgoju bez kaveza.

Prema Draženovim riječima, kada je sa svojim suradnicima krenuo u proizvodnju jaja, Hrvatska je tada bila pred ulaskom u Uniju i njezina je proizvodnja jaja bila isključivo kavezna. S druge strane, u Uniji je ova praksa posljednjih desetljeća počela jenjavati, odnosno, kao oblik proizvodnje u potpunosti nestajati.

Shvativši činjenicu kako su europski potrošači postali svjesniji dobrobiti životinja, Dražen se sa svojim suradnicima odlučio prikloniti ovome rastućem trendu. U najrazvijenijim zemljama Europske unije jaja dobivena proizvodnjom u kavezima se ne nalaze policama supermarketa, nego isključivo kao sastojci u drugim proizvodima, tamo gdje se mogu "sakriti". Međutim, prema Draženovim tvrdnjama, i tome polako dolazi kraj budući da su se najveći potrošači jaja obvezali da neće koristiti kavezna jaja ni u svojim proizvodima – u te proizvođače danas pripadaju McDonald's (za sada samo u EU), Mondelez (Toblerone), Ferrero, a prije par mjeseci se priključio Nestlé, kao i mnogi drugi.

Druga najvažnija činjenica o kojoj ovo mlado poduzeće neprestano razmišlja jest da je proizvodnja jaja isključivo na najvišem nivou. „Jedini način da to dokažemo našim kupcima jest putem certifikacije. Od početka posjedujemo ISO 9001 i ISO 22000 certifikate, pakirnica je certificirana po IFS Food Higher Level certifikatu i jedini smo u Hrvatskoj i okolnim zemljama koji posjeduju KAT certifikat koji pak pokriva sljedivost od jednodnevnih pilića smjese do svakog jaja koje isporučimo našim kupcima. KAT certifikatom je pokriveno 95% jaja na njemačkom tržištu gdje je on jako dobro iskomuniciran s potrošačima, a nadam se da će to jednog dana doći i do nas.“, tvrdi Dražen.

Sva istraživanja koja je ovo poduzeće uspjelo pronaći pokazuju da je svijest ljudi o dobrobiti životinja na farmama, na sreću, u velikom porastu. Naravno, kupci su različiti, kriza vjerojatno malo smanjuje postotak ljudi koji su spremni platiti više za bolji proizvod, ali uvijek postoji jedan dio ljudi koji vodi računa o tome odakle dolaze njihove namirnice. Dražen vjeruje kako će taj postotak samo rasti, kao što to se i vidi na primjerima drugih zemalja u EU. „S vremenom će i snaga NGO-a kod nas rasti pa će "prisiliti" neke proizvođače da promijene svoj način razmišljanja kod proizvodnje hrane. Za sada je ovdje još uvijek najvažnije proizvesti što jeftiniji proizvod.“, zaključuje.